Lullaby i doživljaji

Danas mi je bivši dragi tijekom našeg sad već ne znam kojeg po redu susreta i našeg seksa poznatog po novoj pozi svaki put kad se nađemo rekao da sam ovisna o seksu. Ja?! Ovisna?! I to o seksu. Je li moguće??
Da moguće, je,ali budući da se ne mogu zamisliti da diram ikoga drugoga, a pogotovo da „ljubim“ kako to moj anđel kaže, njihovog malog, zaključujem da sam ovisna samo o seksu s bivšim. Je li to dobro? Nije. Ja se još uvijek jednim dijelom nadam da ćemo mi kad-tad biti zajedno,ali s njegove strane totalno ne znam na čemu sam. Jedan dan me ubije u pojam i odlučim da više nikada ne želim stupiti u kontakt s njim i razmišljam kako ću mu blokirati pozive, poruke i sve ostalo, ali već slijedeći trenutak pomislim na to kako ne bi mogla bez iščekivanja njegove poruke i pitanja: „Kad ćemo se mazniti?“ To me totalno uzbuđuje.
Zašto sam ovisna o seksu baš s njim? Zato što čovjek totalno zna što treba napraviti. Ne pita, radi po svom i to upravo ono što me napaljuje. Pipkanje, lizanje, grickanje, naprijed, iza, sa strane…
Jedno od najboljih iskustava je bilo cjelovečernje udaranje poslije zajedničkog tuširanja. Pod tušem smo se malo napaljivali i dirali se, a onda me bivši dragi okrenuo bez riječi i stavio mi „malog“. Jedva smo stigli do kreveta, a onda je tek počela uživancija. Jao….
Gotovo tri sata čistog seksa. Pa zar se može poželjeti nešto bolje?? Kakvi novci, kakvi bakarači! Kada imaš nekog tko te savršeno zna zadovoljiti i s kojim ćeš uživati svaki put kada te dotakne, nikakvi novci to ne mogu zamijeniti. Tako sam ja na primjer shvatila da ne bih mogla nikako biti sponzoruša. Ne pale me novci, pali me bivši.Tjedan dana poslije se prisjećam pojedinih trenutaka. No, ipak svaka ženska osoba prije nego što počne neku ozbiljnu vezu s muškarcem, dobro razmisli kakvu budućnost može imati s njim i što joj on može pružiti. Ukoliko je osoba na rubu švorca, to znači da nije sposobna brinuti se za sebe,a posebno za nekog još pored sebe i taj odmah dobiva crveno svjetlo. Isto tako ne mora značiti da treba voziti najnoviju bemburu, pasata ili audija da bi se moglo s njim uživati.
Muškarci trebaju naučiti zadovoljiti svoje ženske polovice i vratit će im se duplo više!!

U uvodu svoje knjige „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ Vedrana Rudan objašnjava situacije u kojima se žena smatra kurvom i bez cenzure govori o škakljivim temama. Budući da preferiram knjige sa seks tematikom, knjigu smatram izuzetno zanimljivom iako se ne slažem s nekim dijelovima i mislim da su suvišni, a to je primjerice dio u kojem se spominje politika.
Ne znam da li je spisateljica politiku uvrstila vodeći se onom starom „Politika je kurva“ zbog naslova knjige ili je razlog nešto drugo. No, ja izostavljam politiku iz ovog posta. Prošle godine moj dragi bivši u žaru jedne rasprave pitao me je:
„Znaš li ti koja je cura kurva?“
„Koja?“ – zbunjeno sam pitala.
„Pa ona koja nikome neda.“- odgovorio je.
Upravo to navodi i Rudan i kaže kako je žena kurva napaljuša kad odbije muškarca koji sjedne pokraj nje pa joj kaže da ima ono što ona treba. Pimpilinića kojeg nose među nogama, u prijevodu. U potpunosti se slažem s ovime! Zašto se muškarcima sve vrti oko njihove „Stvari“ koju jedva čekaju uvaliti prvoj hodajućoj „Rupi“ i zadovoljiti svoju nepresušnu potrebu za seksom?! Isto tako je istina da muški najčešće razmišljaju „donjom glavom“,a ne gornjom. Važno im je da bilo što poseksaju u trenutku kad im se ona stvar digne. Ne razmišljaju da li to što skače po njima, po čemu oni skaču i čija im se glava nađe među nogama, uopće liči na osobu i da li ima imalo mozga! Valjda im višak tekućine u tijelu zablokira mozak pa tek nakon erekcije uspiju progledati i shvatiti što su upravo poševili. Nakon toga im se prijete da ako slučajno nekome kažu da su bili zajedno, jer bi im njihovo muško dostojanstvo bilo narušeno, reći će svima da su ih udarali za neku siću. Jao, jada!
Mislite li da su muškarci monogamna bića? Mislite li da su žene monogamna bića?
Ja ne.
Naši muškarci zasigurno preklinju dan kada su se rodili u ovoj državi koja ne podržava poligamiju. Ne treba njima nebeski raj! Njima treba dopust da doma imaju 5-6 žena i da uz to sa strane mogu udarati koga hoće i kada hoće i za njih je raj ostvaren.
Zašto su supruge naporne?
Upravo zato što su dosadne pitanjima gdje si bio, što si radio i s kim. Najbolje žene i supruge su one koje se prave da ništa ne vide i ne čuju i brinu se doma o potomku gada kojeg će dragi tata naučiti da krene njegovim stopama. Većina muškaraca jednostavno ne može biti vjerna (barem oni koji na nešto liče).Oženivši se prividno su sretni par mjeseci dok ne napumpaju ženu i kad shvate da moraju bez seksa živjeti duže vrijeme, jednostavno polude. Spermići im postanu hiperaktivni i jednostavno žele van pod svaku cijenu. Gazdi jadničku nije dovoljna njegova „desanka šakić“ već mora hitno potražiti nešto rupičasto i da hoda na dvije noge!
Najviše mi se sviđa ona tete Rudan i teorija dobre stare Žuži Jelinek: „Žena će oko sebe širiti mir i dobro ako uvijek muškarcu na njegovo dizanje odgovori svojim širenjem.Ona je igla, on konac. Muškarac ima pravo na druge igle uz onu službenu, ali svaka službena igla zna da će zauvijek zadržati svoj konac ako se bude stalno smiješila, kuhala, dizala noge, mijenjala poze, držala vodu u ustima…“
Kako naša Žuži kaže, moraš mužu dati pikice uvijek i svagdje inače će on naći drugu pikicu!
Upravo ta teorija pomogla mi je zadržati bivšeg kojeg još uvijek obožavam (kao što ste mogli primjetiti iz svih mojih postova) u svojoj blizini. On je moj konac i jako dobro se snalazi u toj ulozi i ja drugi konac ne želim dok imam njega.
Želim uvijek biti njegova igla!
Lullaby

Subota.
Ovaj post će biti nešto drugačiji od mojih prethodnih.
Ustala sam se ranije kako bi se uspjela na vrijeme spremiti za put u susjedni grad gdje sam trebala odvolontirati par sati za pomoć beskućnicima. Da,kada nemam ništa pametnije, nastojim utrošiti dio svog slobodnog vremena na pomoć ostalima inače bi se osjećala totalno beskorisno.
I tako nakon što sam se dobrano smrznula, unatoč pokojoj žgoljavoj proljetnoj zraci sunca, krenula sam s kolegicom natrag put Osijeka žureći na vlak kako bi stigla u svoje rodno mjesto. Na svom isprintanom voznom redu, odabrala sam najbliže vrijeme polaska vlaka, no došavši na kolodvor shvatila sam da subotom ne postoji vlak koji vozi u to vrijeme. Krasno! I ništa! Preostaje mi čekanje od jedno sat i po' vremena do idućeg vlaka.
Sjednem ja tako na klupicu u čekaonicu i prihvatim se svoje knjige. Barem da se pravim kao da ću nešto naučiti dok mi ispred nosa neprestano prolaze svakojake pojave u ljudskome obliku. Sjedim ja tako poprilično dugo, kad se kraj mene stvori neka spodoba od dečka praveći se da kao proučava vozni red na zidu iznad mene. Nakon dvije sekunde obrati mi se pitanjem:
- E jel znaš ti kad ima vlak za XXXXX?
Da se razumijemo, vlak za to mjesto uopće ne postoji već mu je to bio kao neki pokušaj uletanja i počinjanja razgovora sa ženskom osobom. To je kao da te netko pita: Hej,a kad ide vlak za Kelešinku? Gledam ja, tko je tu sada lud, a tko blesav! Nikad čula da postoji vlak za to mjesto,ali ajde, lijepo ja njemu odgovorim da neznam i da se raspita na blagajni. Odlazi čovjek do blagajne i za sekundu se vraća s izlikom da nema djelatnika i da će pričekati.
- Dobro - kažem i nastavim čitati svoju literaturu. Nisam uspjela rečenicu pročitati do kraja kad čujem:
- E? Ajd ideš samnom na kavu!
TRŠŠŠ! K'oda me netko lopatom tresnio po glavi, tj. ovo pitanje mi je sjelo K'o budali šamar. Čovjeka prvi puta u životu vidim,a on mene zove na kavu. Neznam ni kako se zove, da li je neki luđak, ubojica....What the...???
- Ma ne mogu, di ću sad ovoliko stvari vući za sobom, drugi put, hvala. - rekoh
- Ma ajde samnom na kavu, tu je blizu kafić! - uporno nastavlja.
Sad mi već postaje neugodno. Neznam kako da ga odbrusim na lijep način.
- Ne mogu stvarno, nikuda ja ne idem.
Nakon što je vidio da nema neke šanse da ću pristati, nastavlja i dalje stajati i zuriti u ploču voznog reda na zidu. Nakon par sekundi, kada je razmislio što će dalje, sjeti se i zureći i dalje u vozni red pita:
- E? Smijem sjest?
Još jedan trššš! Čovjek ima slobodno mjesto dva mjesta od mene, no on čeka dok ja ne maknem svoj kovčeg od desetak kila i još par torbi dodatne prtljage kako bi se gužvao kraj mene. Radi osobne sigurnosti i poštovanja osobnog prostora pomaknem se što sam dalje mogla i pokušam dalje čitati. Nisam uspjela pročitati rečenicu do kraja kad čujem:
- E? Šta to čitaš? - upita me pomalo agresivno.
- Ma ništa posebno. Nešto za faks - kažem.
Istrgne mi knjigu iz ruku, pročita naslov i na brzinu je prolista,vrati mi knjigu i upita:
- Šta studiraš?
- XXXXXXX - kažem i shvatim da bih trebala biti malo opreznija s davanjem odgovora.
Bilo mi je sve više neugodno u njegovu društvu. Nastavi i dalje gledati u pod smišljajući što će dalje pitati.
- E? Ajd dođi danas do Osijeka. Ajd dođi pa idemo van? - kaže k'o iz vedra neba.
?????????Šta?! Izaći van s ovom osobom jednako je kao baciti se u ruke silovatelju i ubojici. Osjećala sam se kao da nosim natpis: "Dobrovoljna žrtva. Killni me slobodno, ionako sam malo-malo u depri." Ne vjerujem da je čovjek upravo to izgovorio.
- Ma gdje ću van s tobom? Neznam ni kak' se zoveš. I kak misliš doći u Osijek, pa upravo idem doma - zbunjeno i još uvijek u čudu odgovorim.
- Zoran. Kak se ti zoveš? - da mi odgovor na nepoznanicu o svom imenu i pita za moje.
- XXXXXXX - odgovorim i shvatim da sam glupa što sam mu rekla ime.
- A kak se prezivaš? - još uvijek u istom tonu i gledajući u pod, te samo na trenutak okrečući glavu prema meni.
- E to sad nije bitno - uspijem nešto pametnije odgovoriti na ovo pitanje.
Uslijedilo je par sekundi tišine dok dotični nije smislio što će pitati. Bez imalo osjećaja da pita nešto loše, kaže:
- Ajd dođi kod mene u xxxxxx. Bliže ti je iz xxxxx putovati u Os nego iz xxxxx. - hladno predloži nudeći mi smještaj u mjestašcu pokraj Osijeka gdje trenutno živi.
- Hm? Ma da, naravno.
Uhvatio me neki strah. Čovjek smatra da je to sve normalno i da samo tako može pokupiti nekoga i istog dana odvesti kući.Više se ni malo nisam osjećala ugodno u ovome društvu. Vjerujem da bi postao i agresivan da nije bilo ljudi. Uzela sam mobitel i počela pisati poruku u nadi da će dotiči psihijatrijski slučaj shvatiti da je nepoželjan u mom društvu. I taman kad sam mislila da ništa više bolesnije ne mogu čuti i doživjeti od njega, uslijedio je još veći šok.
Dok sam tako sjedila i pisala poruku, spodoba se naglo okrene prema meni i krene kao da će me poljubiti.
Ja u šoku skočim sa stolice i viknem:
- Ne!! Šta je tebi!? - zamišljam već kako vičem i zovem upomoć ako mi se još jednom približi.
On se okrene i par sekundi nastavi buljiti u pod, tiho se i bolesno nasmijavši. Onda se ustane i kaže:
- Idem ja s busom u xxxxxx. Nabavit ću tvoj broj pa ću te nazvati!
Jedva sam stigla dobaciti: "Nemoj", no on je već odlazio prema izlaznim vratima. Ostala sam u šoku stajati i čekati svoj vlak. Ovo je bila moja prva takva situacija i susret s očito psihički poremećenom osobom. Nakon ovoga shvatila sam kakvi se sve ljudi kreću oko nas i da nisam više sigurna šetati sama ulicama. Moja teorija da svi ljudi imaju dobre namjere i da se ovo događa daleko od mene, pala je u vodu. Da li se to može spriječiti? Ili nam ipak ostaje iščekivanje i strah da će nas svakog trenutka netko iza ugla ukokati. Što da je bila večer u nekoj uličici,a ne pola bijeloga dana na kolodvoru?! Vjerovatno bi sada bila hrana šumskim životinjama ili ribama u Dravi.
Imam osjećaj da sam upravo bila u kontaktu s budućim ubojicom koji će svoj bijes i očaj što ne zna kako prići curi iskaliti na nekoj nedužnoj žrtvi. Ubojicom ili silovateljem, a možda i oboje koji će postati glavna uloga u budućim epizodama "Istrage" i "Rekonstrukcije",a još uvijek sam pod dojmom da sam ja mogla igrati također glavnu ulogu,ali ulogu žrtve.

Lullaby

Uvijek se rado prisjećam svog zadnjeg susreta sa bivšim dečkom. Prekinuli smo prije, sad već gotovo godinu dana, iz nekih glupih razloga,ali se još uvijek potajno nalazimo.
Ti susreti su uvijek puni ljutnje jedno na drugo, okrivljavanja i skrivanja zanimanja za detalje iz naših života,ali i strasti. Prošla je godina dana i puno se toga dogodilo u međuvremenu, no i nakon svega se jebeno privlačimo. Pravimo se da izbjegavamo jedno drugo pred ostalima,a svaki put kad se ugledamo osjećamo one takozvane „leptiriće“ u trbuhu i jedva čekamo situaciju kada ćemo se naći sami negdje usred prirode ili u mojoj maloj studentskoj sobici.
Prošlo je već mjesec dana od kada smo se zadnji put vidjeli, te sam ja ovaj put odlučila prva napraviti korak i javiti se svom „Faci“ kako je to kod Carrie iliti osobi koja služi za povremeno nalaženje, maženje i udaranje. Osobno još uvijek ne razumijem kako smo uspjeli sa statusa cure i dečka koji su se obožavali spasti na status povremenih ljubavnika. No, bolje išta nego ništa.
I tako sam ja poslala poruku koja je trebala riješiti ovu moju sex krizu. Nakon dva dana napaljivanja preko poruka i razgovora, uspjeli smo se dogovoriti da se nađemo navečer nakon njegovog posla. Čim sam ga vidjela tog trenutka u autu, znala sam da će večer biti doooobra!
Stigli smo na samo nama poznato mjesto gdje smo u miru mogli izmjenjivati nježnosti i osjećaje. U početku uvijek imamo mali razgovor u kojem obavezno optužujemo jedno drugo za različite splačine i laži. Dotični gospodin uvijek mora prvo ispitati što ima novo i kakva je situacija kod mene. Nakon toga čekamo da netko napravi prvi korak, jer kao, on je frajer pa ne želi pokazati da sam mu nedostajala ovih dana. No, dobro, ipak mi je užasna kriza pa ću se ja baciti na njega. Malo ljubljenja po vratu, grickanja uha, izmjenjivanja sline i preplitanja jezika dolazimo i do žestokog dijela. Budući da smo u autu, mogućnosti u vezi položaja su nam ograničene,ali se snalazimo. Obožavam njegovo tijelo, ruke koje me čvrsto drže tijekom seksa i okreću onako kako on želi. Obožavam njegovo mokro tijelo dok me dira i ljubi. Znam da obožava prljave riječi i kada izgovaram njegovo ime tijekom seksa pa mu to uvijek sa zadovoljstvom pružam. Gore, dolje, polako, brzo….uživamo u svakom kontaktu i dodiru. Uživam osjetiti njegovog „malog“ kada me dotiče po tijelu i kada se nalazi u meni. Nakon gotovo sat vremena čiste uživancije, uzbuđenja, vrhunaca i adrenalina, uživam gledati kako moj bivši dragi doživljava vrhunac uzbuđenja. Nakon toga slijedi mučan dio, rastanak i opet razdoblje od jedno mjesec dana bez uzbuđenja ove vrste. Nema dečka do bivšeg! Niti jedan za kojeg sam mislila da će uspjeti u meni probuditi neke veće osjećaje osim simpatije i sviđanja nije me uspio tako uzbuditi da bih otišla s njim u krevet.
I tako meni narednih mjesec dana,a možda i kraće ovog puta preostaje samo prisjećanje na lijepe trenutke s mojim bivšim crnim dečkom i njegovo briljiranje u seksu.

Lullaby

Tek što smo se riješili nogometne groznice, navijanja, galame i živčanjenja na svaki loš potez igrača ili loše suđenje sudaca, evo ti i rukometne groznice.
Nekako u to vrijeme svi nekako postanu veliki sportaši i galamđije. Rasprave o utakmicama ne prestaju. Još za vrijeme nogometnog ludila, zaobilazila sam sve kafiće u širokom luku i jedva čekala da dođe neko normalno razdoblje kada se neće sve vrtjeti oko nogometa i rukometa.
Mislim, u redu je voljeti neki sport i sve to štima. Ali kada se izlazak u grad svede na blejanje u televizor, trošenje novaca na litre i litre pive, tada to meni gubi smisao.
Osobno smatram kako u tom slučaju, komotno možeš ostati doma,pogledati utakmicu na miru pa tek onda u grad.
Da se razumijemo, volim ja sport, čak sam igrala dosta dugo i košarku i odbojku,ali nema mi gorega kada dolazi subota u vrijeme nogometnoga/rukometnoga prvenstva. Ja i moje kolegice potrošimo pola dana na spremanje, feniranje i šminkanje kako bi zbarile nekog zgodnog frajera. Obavezno oblačimo jednu od svojih brojnih ljetnih haljinica,izbacujemo dekolte kako bi udovoljile muškom pogledu,šminkamo se, feniramo, obuvamo svoje štiklice i dolazimo u centar plijeniti poglede....a ono....nitko te ni ne primjeti. Svima pogled uprt u plazma televizore postavljene, k'o zavraga u svakom mogućem kafiću. Obilazimo okolo-naokolo po gradu bezuspješno pokušavajući naći neko slobodno mjesto. Iscrpljene od silnog hodanja po gradu, u štiklama od najmanje 10 cm, uspjevamo ugledati slobodno mjesto u najvećoj birtiji u gradu.
No, nema veze, neće nitko ni primjetiti gdje smo se smjestile. Riješivši jednu prepreku naišle smo na drugu. Slobodan stol se nalazi na drugom kraju kafića i moramo proći ispred tv ekrana. Pola sata stojimo, odlučujemo koji je pravi trenutak da na brzinu projurimo, no komentator stalno viče: "Evo ga, evo ga...." i ne daj Bože da zaklonimo ekran baš u trenutku kad je naš igrač pred suparničkim golom i ima priliku zabiti gol, iliti Bože sačuvaj da zaklonimo ekran baš u trenutku kad je lopta pred našim golom. Uspismo tako, jedva jedvice uhvatiti trenutak kad se lopta nalazila negdje na sredini igrališta te odjurismo do stola. Još smo usput čule potihi komentar: "Kud sad tu prolazite". Ajme meni...
Inače, da je normalna subota bez nogometa i rukometa, frajeri bi slinili negdje za nama i molili Boga da sjednemo za stol pored njihovog. Ovako smo sjele, u nadanju da će utakmica što prije završiti pa da život nastavi normalno teći svojim tokom. Konobara smo čekale jedno pola sata, jer čovjek nije smio propustiti napete prilike. Uspjesmo mi tako naručiti i piće, ali i dočekasmo i kraj utakmice. Laknulo nam je....
Naše zadovoljstvo nije dugo trajalo, budući da je naša repka uspjela pobijediti protivničku, te su se razgovori za susjednim stolovima nastavili voditi oko nogometa i ostalih sportskih igara.
Preselile se mi uskoro u drugi kafić,ali situacija je bila ista. Uskoro smo shvatile da tu večer neće biti ništa od lovine, spakovale se i put pod noge na spavanac.
I eto ti danas, rukometno prvenstvo...No, ovaj put sam se pokušala prilagoditi situaciji te sam sjela i s cimericama i kolegom odgledala utakmicu. Vikali smo, urlali i psovali i priznajem da je to, reklo bi se, jedan dobar ispušni ventil. Moglo se komotno reći da sam bila glasnija od svih njih. Živcirala se na svaki promašeni gol, na loše suđenje suca,ali i bila najglasnija pri zabijenom golu....to....to...samo tako.....ajde...ajde....
Kad bolje razmislim, nije to baš daleko od seksa! Početak je isti, ulazak u igru polagano, nešto kao predigra, zatim postaje sve napetije da bi na kraju došli do nekog olakšanja iliti vrhunca u slučaju da nam je repka pobijedila, ili razočaranja/glumljenja orgazma u slučaju da smo popušili tekmu.
No, da skratim.....vi koji trenutno nemate seksualne aktivnosti, gledajte što ćešće nogometne i rukometne tekme, odmah ćete se osjećati bolje!
Lullaby

Vjerujte, znam da cure ponekad znaju biti glupe što se tiče odabira muških osoba i jedna sam od tih. Nisam previše razumna kad se radi o odabiru dečka za neku ozbiljnu vezu. Znam jedino da se cure užasno pale na muškarčine i "wanna be" frajere. Zaboravite na romantiku, cure ne padaju na to.
Cure u današnje vrijeme ne vole biti samo lovina, već vole i loviti. Nije zanimljivo ukoliko vam se dečko daje na pladnju. Nema onog napetog iščekivanja i očekivanja signala od dotične osobe. A svi znamo kako je u životu s vremena na vrijeme potrebno malo adrenalina. Ljigavac bi bila osoba koja vam neprestano šalje porukice u kojima curu oslovljava sa mačkice, micek, mucek, pucek i ostale umanjenice životinjskog roda. Namjerava vas pošto-poto zbariti misleći kako cure padaju na te njegove sladunjave izljeve. No, toliko glupe baš i nismo. Cure točno znaju i osjećaju kada ih se pokušava zbariti samo kako bi kad-tad došli do nečega.
Nedavno sam upoznala dečka savršenog izgleda i frajerskog držanja. Kako se ono kaže, svidio mi se na prvi pogled. Gledali smo se cijelu večer te smo se na kraju uspjeli i upoznati, razmijeniti brojeve i otići zajedno na piće te se malo bolje upoznati. Taj prvi zajednički izlazak je protekao u najboljem redu i uspjela sam se na par dana odmaknuti od mojih uobičajenih problema jer sam bila zaokupljena razmišljanju o dotičnom dečku. Činio se sasvim ok, onako crn i visok i razgovorljiv. Nije čak bio ni naporan i slao mi more poruka niti je previše zvao, sve umjereno. Savršeno, pomislih. Konačno mogu zaboraviti bivšeg i krenuti dalje.
No, nije to dugo potrajalo. Na drugom, nazovimo to "spoju" imali smo tema za razgovor,ali se malo-pomalo počeo čudno ponašati. Sladunjave izjave i poneki ženskasti pokreti, dobrano su me ohladili od njega. Nisam mu se više javljala niti sam forsirala izlazak pod izlikom gripe i temerature koju sam taman u to vrijeme imala. Nakon par dana dotični pošalje poruku koja mi je došla kao budali šamar i tada sam skužila da dečko totalno nije za mene. Poruke sa ljubljenjem bolnih mjesta, totalna kanta ledene vode! Da se razumijemo, ja volim izmjenu nježnosti,ali sa osobom s kojom sam u vezi i u koju sam, moglo bi se reći, zaljubljena,ali ovo je previše. Prekrižen.



S druge strane, frajerčina će vas stalno držati na tankom ledu i nikada nećete znati na čemu ste i o čemu dotični razmišlja. U tom slučaju ćete imati i previše adrenalina. Čak u tom obujmu da vam prijeti opasnost od odlaska na psihijatriju. Očekujući poruku ili neki signal da vam je dečko živ i zdrav, pokušavate stalno nešto raditi,ali na ništa se ne možete skoncentrirati. Poruke u gluho doba noći od navodnih kolega da i ne spominjem. Ignoriranje vaših poruka i čekanje na odgovor najmanje pola sata pod izlikom da nema vremena jer radi te slučajan susret s njim u kafiću 10 minuta nakon što vam je rekao da neće s vama na piće već da ide spavati. Izbjegavanje bilo kakvog razgovora i pokušaja riješavanja problema u vezi. Sve se to možete nadati od takozvanog frajerčine. No, njihova samouvjerenost i konstantno ignoriranje je ono što cure privlači k njima.
No, smatram da takvi frajeri uvijek dobiju ono što su zaslužili. Nitko nije neranjiv. Jednostavno tražite osobu s kojom možete bez problema pričati, smijati se i zabavljati. Sve ostalo ignorirajte.
Lullaby

Dragi moji,
ušli smo u još jednu godinu, vjerojatno punu razočaranja i pokojeg sretnog trenutka, no dobro, na početku smo. Kao što svake godine nastojimo donijeti neke pametne i korisne odluke, tako sam i ja odlučila promijeniti nešto u svom životu. Riješiti se prijatelja i prijateljica!!
Da, da, dobro ste shvatili...živjet ću sama i nitko mi ne treba. Ma neeee...
Ovako glasi objašnjenje. Odlučila sam se "riješiti" dvoličnih i "takozvanih" prijatelja koji jedva čekaju da ti zabiju nož u leđa prvom prilikom. Mogu vam reći, da se odluke još uvijek držim i osjećam se super! Maknula sam se od osoba koje smatraju da se sve vrti oko njih, da te mogu zgaziti, poniziti i popljuvati i onda kada uvide da im je možda ipak bolje bilo s tobom u društvu, zovu te na kavu i ispričavaju se uz izliku da im je sve "prekipilo" te da im je žao. Brzo se navikneš biti "gadura" i ponašati se onako kako se netko ponaša prema tebi. U par dana sam na lijep i pristojan način sasula u lice sve što im ide i što bi trebali znati. Dosta mi je društva u kojem svi protiv nekoga nešto pričaju,a nitko nema "muda" reći mu to osobno. Napravila sam iskorak nakon kojega sam se osjećala puno bolje i sigurnije u sebe,a osjećam i veće poštovanje od suprotnih strana. Odlučila sam biti iskrena prema sebi i drugima, ali se pridržavam i one: Ne radi drugome ono što ne želiš da tebi netko radi.
Nastavljam dalje. Ostavila sam i dečka i shvatila da ipak mogu i sama živjeti. Uvijek sam smatrala da nisam sposobna biti sama u životu i da jednostavno moram imati nekoga uz sebe, no sada vidim da to nije tako. Osjećam se samostalnijom i hrabrijom. Shvatila sam da me nitko ne može prisiliti na nešto i da samo ja imam pravo donijeti odluku, sviđala se ona drugoj osobi ili ne.
Želim kod svakoga pronaći jednu dobru osobinu koju ću poštovati. Skromnost je ključ uspjeha. Ukoliko previše želiš, lako se možeš razočarati. U suprotnom, željeti samo malo više je lako ostvarivo.
I na kraju, želim biti osoba kakva mi se sviđa i osoba na koju mogu biti ponosna.Lullaby

I pri kraju još jednog radnog i prilično napornog dana, sjedim u svojoj sobici u centru Osijeka, sama. Razmišljam o svemu po malo, slušajući glazbu i u zadnje vrijeme, pušeći cigaretu.
Uživam provoditi vrijeme sama, kada cimerice odu svojim kućama, a dečko se nalazi kilometrima daleko. Pa što? Drag mi je,ali ga ne volim. Stojim ja tako na prozoru svoje male sobice od par kvadrata, pušim i razmišljam o jedinoj osobi koju sam iskreno voljela u životu i koju još uvijek nisam preboljela. Razmišljam o tome kako je život čudan i kako te uvijek odvede tamo gdje se najmanje nadaš. Ne žalim za ničime, osim za jednim dijelom svoga života koji sam provela sa svojim crnim anđelom. Razmišljam gdje je on sada, s kim je i što radi. Da li da mu se javim? Ne, neću. Već sam se dovoljno puta ponizila i priznala mu sve što osjećam za njega. Volim ga i to svim srcem, još uvijek! Iako sam s drugim samo iz razloga da ne budem sama i da imam nekoga kom ću se moći javiti porukom, razgovarati na mobitel i gledati film. Očajno, ali istinito. Ne volim biti u njegovoj blizini. Živcira me sve što radi iako bi napravio sve da bi mi udovoljio, ali ja si jednostavno ne mogu pomoći. Ne mogu ga zavoljeti zato što je dobar prema meni. Treba imati ono nešto....osmijeh koji kada vidim, oprostim mu sve pogreške, osmijeh pomalo lažljiv,a opet tako zavodljiv. Mora imati tajanstveno smeđe oči koje samo promatraju,a malo toga govore. Crnu kosu koja će mi uvijek biti na pameti. Užasno je važno da ima ruke frajera koje će same odlučivati gdje će samnom i unatoč opiranju, one će raditi po svome. Treba imati ono nešto što će me na prvi pogled zaintrigirati i oboriti s nogu. Bojim se da više to neću naći na nikome, a opet, znam da je život nepredvidim i smatram ako mi je netko suđen, ništa nije nemoguće pa tako ni naš ponovni susret.
Ne žalim se. U početku sam žalila sama sebe, provodeći vrijeme u sobi i plačući za nečim što sam izgubila, svojom greškom ili greškom te druge osobe. Sada je nebitno. Znam samo da me svaka ova tužaljka koju slušam podsjeća na tog momka. Neodređenog momka, u čijim očima nikada ne doznaš o čemu razmišlja,ali već nakon nekog vremena naslućuješ što ga pati. Znam da i on sada negdje pomisli koji put na mene jer sam ne tako davno dobila poruku upravo od njega. Da, od tog mog vječitog anđela. Anđela koji zbog svog ponosa nikada nije želio priznati što zapravo osjeća prema meni i što mu smeta. Nikada prema nikome nisam osjetila nešto što bi mogla smatrati pravom ljubavi, i onda kada pronađem osobu čije mi mane ne smetaju već su mi simpatične i volim ih, ta me osoba razočara. Naravno, pitam se zašto je to tako moralo biti. Osjećam kao da mi život nije potpun. Jednostavno mi fali. Želim što manje odlaziti doma, da ga ne vidim jer svaki put kad ga ugledam, vrati se ona želja da ga opet zagrlim. Svaki njegov pogled me ubija,a ljubomorna sam na sve osobe kraj njega. One su u mogućnosti dodirnuti ga, slušati njegov glas i pričati mu, a ja nisam.
No, sada barem shvaćam kako je istinita da se sve u životu vraća kad tad. Odlazim sad maštati o nečemu što vjerojatno nikada više neću imati, no nada uvijek postoji.
Fališ mi anđele...